Nedjeljno jutro mamurno
Pa ustao sam, nedjelja je,
od boli baš sam se osjeć'o bijedno.
A i pivo od doručka loše nije
pa sam za desert uzeo još jedno.
Po ormaru sam pretur'o, i naš'o
najčišću majicu, a prljavu.
Umio se i češljao kosu
pa sjurio dolje u novi dan.
Pušio sam puno prošlu noć
i pjesme sam često birao.
Zapalio sam jednu i promatr'o
klinca što je limenku šutirao.
Tad sam se prošetao
i uhvatio onaj miris nečijeg pečenja.
I Bože, sjeti me na nešto, što sam negdje,
nekako izgubio usput.
Na pločniku sam toga jutra,
moj Bože, poželio drogu
jer u nedjelji nečeg ima
pa osjetit samoću mogu.
I nema ničeg, osim umiranja,
što je imalo samotnije od smoga
uspavanog gradskog pločnika
i nedjeljnog jutra mamurnoga.
U parku sam sreo taticu
koji njihao je kćer visoko u zrak.
Zastao sam pored škole
i slušao pjesme što pjevali su čak.
Ulicom sam krenuo dalje,
a negdje se daleko osamljeno zvono čulo,
i odjekivalo je kanjonom
poput jučerašnjih snova kojih više nema.